Kraj je nastavne godine, a time i prve serije intervjua naših novinara pa su za sugovornika odabrali koga drugoga, nego glavnog i odgovornog, ravnatelja Milana Orlića. Sve što ste željeli znati, a niste imali priliku pitati, saznao je naš Lovro Berdais, učenik 2. a razreda. 😊

1. Kako to da ste odlučili postati ravnatelj i što je bila prekretnica u toj odluci?

To je bila jedna “ad hoc“ odluka, jednostavno sam osjetio da to tada moram učiniti jer su se neke stvari neočekivano dogodile. Iako je bilo napeto, u sportskom žargonu “za prsa”, dobio sam potporu kolektiva i roditelja, a nakon toga i osnivača te Ministarstva.

2. Koliko ste dugo već ravnatelj?

Evo, prvi mandat od pet godina je pred svojim završetkom, proveden je natječaj i nadam se da u sedmom mjesecu ove godine krećem u novi mandat od sljedećih pet godina.

3. Jeste li zadovoljni vlastitim postignućima?

Globalno ili u mandatu ravnatelja? 😃 Globalno sam vrlo zadovoljan, imam divnu obitelj, stabilan posao, kuću, auto, kredit, kao i većina Hrvata... Uz redovan posao vodimo obiteljsku tvrtku koja se bavi sportom, biciklima, skijanjem… U prvom mandatu ravnatelja ne znam što me sve nije pogodilo. Neki ravnatelji to ne prožive za pet mandata. Od ukidanja razreda, koji smo uspjeli vratiti, preko velikog štrajka djelatnika i produljenja trajanja nastave, zatim kurikularne reforme i frontalne primjene iste, onda pandemije, online nastave, novih modela rada i na kraju katastrofalnog potresa i svega onoga što je uslijedilo poslije njega; preseljenje opreme i arhive, pokretanje nastave bez zgrade škole, organizacija nastave za maturante u Jabukovcu, volonterski radovi, donacije, projektiranje nove škole, niz javnih nabava i još mnoge druge prepreke koje su se pojavljivale na putu, a koje se i danas pojavljuju. Paralelno s tim izgurali smo niz EU, Erasmus+, eTwinning, nacionalnih i infrastrukturnih projekata u višemilijunskom iznosu na koje smo posebno ponosni. Ponosan sam i na rezultate naših učenika na državnoj maturi, upisima na fakultete te rezultate na raznim natjecanjima. Ponosan sam na rezultate učenika strukovnih programa koji se poslije naše srednje škole zapošljavaju na svom radnom mjestu, kao i suradnjom s realnim sektorom. Naravno, ponosan sam i na profesore bez kojih ti rezultati ne bi bili mogući. Kroz sve to nekako jedrim u “klasi optimist“, s timom dobrih i vrijednih ljudi u školi. Sve u svemu, zadovoljan sam.

4. Koju ste srednju školu i fakultet završili?

Završio sam srednju strukovnu školu (zanimanje elektrotehničar) i ta su mi praktična znanja uvijek dobrodošla u životu. Razmišljao sam tada o “papiru“ u ruci ako slučajno ne završim fakultet. Završio sam Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu (danas Kineziološki fakultet) i stekao zvanje profesora fizičke kulture.

5. Čega se rado sjetite iz studentskih dana?

Joj, studentski su dani poslije srednjoškolskih bili nezaboravni. Rado bih se vratio u to vrijeme, iako su to bile “ratne“ godine. Da se sada vratim u mladost, sigurno bih ponovno upisao isti fakultet. Ma citirat ću Prljavce: “Ponovio bih greške sve, samo malo ranije…“

6. Kako vidite budućnost Petrinje s obzirom na to da radite s mladim ljudima?

Budućnosti Petrinje neće biti ako ljudi odsele iz grada. Da bi se to spriječilo, sve institucije, od gradskih preko županijskih i državnih, moraju sinergijski djelovati na što bržoj obnovi grada poslije potresa. Stvari se u tom pravcu pomiču, nažalost, puno sporije od onoga što smo mi očekivali. Uz to, mladi se moraju aktivnije uključiti u rad na lokalnoj razini da bi artikulirali svoje ideje i naposljetku ih progurali za dobrobit zajednice u kojoj živimo, a ne bi trebali sve promatrati sa strane i tvrditi kako se ništa ne može promijeniti. Na nama je da ih u tome potičemo, ali mora postojati zainteresiranost s njihove strane za sudjelovanjem u promjenama.

7. Što, kao ravnatelj, mislite da jedna škola mora pružiti svojim učenicima? Svode li se 4 godine srednje škole samo na pisanje mature?

Škola je odgojno-obrazovna ustanova, ona sigurno nije samo državna matura i završni rad. Škola ima niz drugih aspekata osim znanja i učenja. To su, uz odgojne elemente, socijalizacija, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, sport i rekreacija, zabava, druženje, prve ljubavi i mnoge druge stvari. Škola mora osluškivati svoje učenike i stvoriti okruženje za bezbrižno i sigurno odrastanje te usmjeriti mlade ljude na istraživanje i iskorištavanje vlastitih potencijala. Škola mora biti ta koja nadahnjuje, inspirira, potiče, a na nama je da to živimo.

8. U kojoj je situaciji trenutna obnova škole?

Upravo je predan zahtjev za građevinsku dozvolu, dovršavaju se troškovnici i uskoro očekujemo raspisivanje natječaja za obnovu zgrade kod Gavrilovića. Za zgradu u centru grada trenutno je u izradi projektna dokumentacija za sanaciju. Dajemo sve od sebe da se ubrza procedura i strpljivo čekamo da se poslože kockice te da krene obnova.

9. Što je gubitak srednje škole značio za grad?

Nije Srednja škola izgubljena, ona je tu, zgrada škole je oštećena. Srednja škola Petrinja, iako trenutno nije u svom prostoru, postiže izvrsne rezultate, sudjeluje u nizu projekata, provodi nastavu i praktične vježbe, škola živi i radi. Škola nije zgrada! Škola je institucija, škola su učenici, škola su nastavnici, škola je osoblje, škola su programi, škola su aktivnosti, škola je život. Nažalost, prošle je godine dio osmaša, razmišljajući samo o zgradi, izabrao Zagreb za svoje buduće školovanje, ali nakon ove školske godine, neki nam se vraćaju. Rezultati naših učenika i mentora, naši projekti i aktivnosti te naš odnos prema učenicima naša su snaga i zalog za budućnost.

10. Što mislite, kako se Vaši učenici osjećaju zbog toga što nemaju srednju školu i kako će to utjecati na njih u budućnosti?

Još jednom, naši učenici imaju školu, nemaju zgradu. Moramo biti svjesni da je Petrinju pogodio katastrofalan potres i da su štete goleme. Radimo u uvjetima koji su nam trenutno najbolje dostupni. S Osnovnom školom Mate Lovraka imamo odličnu suradnju. Nadam se da će tako ostati još jednu godinu, a da će se do tada stvoriti uvjeti da prijeđemo u moderno uređenu novu zgradu. Mislim da nedostatak zgrade neće drastično utjecati na učenike u budućnosti jer na različite načine činimo sve da nastava bude kvalitetna. S novom će se školom svakako poboljšati uvjeti za rad i to će zasigurno biti jedan novi poticaj za mlade i grad u cjelini.

11. Kako ste Vi doživjeli gubitak srednje škole?

Jako je teško ostati bez zgrade u kojoj si dugi niz godina radio i stvarao. Iako je i to samo privremeno. Međutim, ne nedostaje mi motiva da iz ove situacije izađemo kao pobjednici. Zato sam se i javio za drugi mandat, da završim započete projekte. Nadam se da ću u tome uspjeti, uz podršku osnivača i s timom ljudi koji su spremni na nove izazove.

12. Zašto se toliko bavite sportom?

E moj Lovro, u sport sam zaljubljen još od malih nogu i to ti je, kažu, kao neka droga. Ja to ne mogu potvrditi jer drogu nisam probao niti sam ikada pušio, samo znam da mi je u životu puno puta upravo sport bio taj koji me držao i davao mi stabilnost u najtežim trenutcima. U zadnje se vrijeme puno manje stignem baviti bilo čime, pa tako i sportom, jer mi ovaj posao ipak drastično drugačije „troši“ vrijeme od onoga kada sam radio u nastavi.

13. Kojim ste se sportom najviše bavili u mladosti, a kojim se bavite trenutno?

U mladosti sam se bavio mnogim sportovima. Počeo sam kao i svi klinci s nogometom, ali tu se nisam našao, onda kratko rukomet, pa malo dulje stolni tenis i tenis, šah, paralelno s tim skijanje i casting discipline te lov ribe na plovak u sportskom ribolovu. Košarka i “hakl“ gotovo svakodnevno krajem osnovne i u srednjoj školi… A onda borilački sportovi – kung fu i full contact tri godine. Tada sam otkrio trkaći bicikl i to je bilo to! Dugi niz godina nastupao sam na cestovnim biciklističkim utrkama. Poslije fakulteta počeo sam trčati na duge staze, jedriti na dasci, plivati rekreativno te nastavio voziti bicikl i skijati, nekako sve ono gdje možeš sam. Iako i danas volim baciti “hakl“ s ekipom, ako se igra nogomet, ja sam na golu, može tenis i stolni, ali bicikl, plivanje i skijanje su moji ispušni ventili.

14. Kakvo je bilo Vaše iskustvo kao profesora u ovoj školi i što ste predavali?

Predavao sam tjelesnu i zdravstvenu kulturu 17 godina prije nego što sam postao ravnatelj, sve sam te godine bio razrednik i satničar. Vodio sam i školsko športsko društvo dugi niz godina. U radu s učenicima nemam nekih negativnih iskustava, pamtim samo lijepe trenutke, nastavu, izlete, maturalce, skijanja, nastupe na natjecanjima, maturalne večere, godišnjice mature i osmijehe učenika, kako po završetku školovanja, tako i danas kada se sretnemo u gradu. Pamtim ozarena lica poslije nastave i neizmjernu energiju mladih koja me nosila iz sata u sat. Kao što sam rekao na početku, ponovno bih upisao isti fakultet i radio taj posao jer si u dvorani s učenicima uvijek nekako mlad, uvijek u pokretu, taj odnos je nekako prisniji, uvijek si manje profesor, a više podrška, stariji brat, prijatelj…

15. Imate li neki hobi?

Želja je puno, a vremena malo. Trenutno, ono malo slobodnog vremena koje imam, trošim na sport i glazbu. Vozim bicikl, plivam, skijam, odnosno puštam glazbu u pauzama svirke svojih prijatelja, članova Glory Days Revival Banda ili na privatnim zabavama kod prijatelja. To me baš veseli. Inače volim i pecati, ali za to više stvarno nemam vremena.