Dragi učenici, roditelji, kolege nastavnici, djelatnici Škole i poštovani posjetitelji naše stranice,

prihvaćajući dužnost ravnatelja Srednje škole Petrinja, uz podršku svojih radnih kolega, roditelja i predstavnika osnivača, krenuo sam u novu misiju u svom životu.

Sva ona stremljenja i misli koje su me nadahnjivale tijekom svih godina rada u našoj školi, pokušat ću vam prenijeti u nekoliko sljedećih redaka.

„Work and no play is no fun at all. / Rad bez igre uopće nije zabavan.“ krilatica je koja me vodi već dulje vrijeme i želja mi je da ju prenesem vama. Htio bih da škola bude mjesto koje svi rado posjećuju, da učenici dolaze u nju veseli i spremni učiti, ali istodobno i zabaviti se, da nastavnici budu motivirani i inspirativni za svoje učenike, da se traži puno, a daje još više, da svi u školi svoje obveze i poslove izvršavamo na vrijeme, s radošću i s veseljem, znajući da ih nema tko drugi izvršiti umjesto nas i da je najbolja nagrada zadovoljstvo učinjenim. Volio bih da roditelji pružaju punu podršku učenicima i nastavnicima u zajedničkom ostvarivanju cilja stjecanja znanja, vještina i kompetencija.

„Always lead, never follow. / Uvijek vodi, ne slijedi.“ još je jedna predivna misao koja me ispunjava. Volio bih da nastavimo pratiti tehnološke trendove i idemo ukorak s vremenom, da Škola omogući učenicima i nastavnicima uvjete za potpuno izražavanje, u kojem će se svi truditi biti bolji, dati više, dostići  nedostižno, jednostavno biti najbolji. Volio bih da se oko Škole stvori pozitivna atmosfera zajedništva, kreativnosti, da se probudi duh znatiželje, formalnog i neformalnog učenja, sportskih i kulturnih događanja, a poglavito samoinicijative mladih i oblikovanja novih ideja. Također bih volio da Školu pazimo svi, da postane i zauvijek ostane naš zajednički drugi dom.

Misao „I can move, move, move any mountain. / Ja mogu pomaknuti svaku, baš svaku planinu.“ nosi me kroz život od rane mladosti. Želim da ponese i vas. Mogu sve! Spremite se na cjeloživotno učenje, na pomicanje vlastitih granica, na uživanje u životu, na sanjanje vlastitih snova jer kada sanjaš, dosanjaš.

Možemo li se u ovim teškim i možda depresivnim vremenima pomiriti sa situacijom i reći: „Ništa se ne može. A što ja tu mogu? Zašto baš ja sad moram i mora li se uopće? Zašto ne bi on?...“ Imamo li uopće alternativu?

Jedino što nas može održati jest pozitivna atmosfera, optimizam i suradnja. Upitajmo se stoga: „Mogu li ja pomaknuti bilo što?“ A ako se potrudimo, možda baš pomaknemo i ovu planinu!