Rano ujutro 6. kolovoza 1945. američki vojni zrakoplov B-29, Enola Gay, uzletio je s pacifičkog otoka Tiniana. Premda su se i prije i kasnije često javljale sumnje treba li upravo tako rat privesti kraju, pilot zrakoplova i tadašnji vojni zapovjednik Paul Tibbets, svoju ulogu nikad nije požalio. Još 1975. u jednom intervjuu rekao je kako je 'ponosan što je bio dio plana i što ga je bez greške priveo kraju'. Sličnu je stvar ponovio 2005, dvije godine prije smrti: 'Da me stavite pod iste okolnosti, sigurno bih isto napravio.' Kad je Paul tog ranog kolovoškog jutra sjeo u Enola Gay, Sadako je imala dvije godine i nije baš previše bila svjesna svijeta oko sebe. Njezina je obitelj, kao i većina drugih, tih ratnih godina živjela teško. Međutim, oni su još imali sreće jer je otac radio za vojsku, pa se uvijek mogao domoći hrane. U trenutku kad je bomba dotad neviđenih razornih mogućnosti, ironično nazvana 'Little Boy' (Maleni dječak), pala na Hirošimu, Sadako je s obitelji bila kod kuće, kilometar i pol od epicentra. Kasnije su procjene kao radijus potpunog uništenja navodile udaljenost upravo kilometar i pol od epicentra, ali Sadako i njezina obitelj uspjeli su proći naizgled neozlijeđeni.
Tijekom školovanja u odrastanju djevojčice iz Hirošime nije bilo ničega neobičnog. Štoviše, unatoč sitnijoj građi, Sadako je bila ljubitelj sporta te se natjecala u trčanju za školu. U rujnu 1954. na vratu i iza ušiju počele su joj nicati kvrge, a u siječnju sljedeće godine noge su joj počele prekrivati ljubičaste fleke. Nakon što se jednog dana na satu tjelesnog onesvijestila, završila je u bolnici. Dana 18. veljače 1955. dijagnosticirana joj je leukemija. Hospitalizirana je nakon tri dana, a doktori su joj odredili maksimalno godinu dana života. O tome kako je došla na ideju da od papira složi tisuću ždralova od papira (origami), postoje dvije verzije. Prva priča kaže da joj je u posjet došla najbolja prijateljica s papirnatim ždralom, a druga da je Sadako vidjela kako u bolnicu stiže poklon od 1.000 papirnatih ždralova. Kako bilo, istina je da je djevojčica počela izrađivati ždralove povodeći se za starom japanskom legendom da će onaj tko ih toliko izradi odobrovoljiti bogove te da će mu se ispuniti želja. Budući da je priču u Europi popularizirao austrijski književnik Karl Bruckner knjigom Sadako hoće živjeti, a u Americi kanadska spisateljica za djecu Eleanor Coerr romanom Sadako and the Thousand Paper Cranes (Sadako i tisuću papirnatih ždralova), o tome je li Sadako uspjela u namjeri postoji iskrivljena slika. Prema Brucknerovoj verziji, djevojčica je prije smrti došla do broja 990, a prema Eleanorinoj je napravila 644 ždrala.
Međutim, kako je objavio Memorijalni muzej mira u Hirošimi, Sadako je dosegnula svoj cilj i nastavila dalje s izradom. Ne zna se točno koliko je ždralova napravila, ali ih je bilo svakako preko tisuću. Budući da je u bolnici imala puno slobodnog vremena, to i nije tako neobično, a veći joj je problem bio domoći se dovoljno papira. Zato je koristila sve što joj je palo pod ruku, pa čak i odlazila u susjedne sobe i žicala druge bolesnike papire.

Sredinom listopada stanje joj se rapidno pogoršalo. Lijeva noga joj je posve poljubičastila i natekla. Umrla je okružena obitelji koja joj je došla u posjet 25. listopada 1955. godine.
Njezini prijatelji odmah su nakon toga počeli skupljati novac kako bi njoj i svoj ostaloj djeci koja su umrla od posljedica atomske bombe podigli spomenik. Od 1958. u Memorijalnom parku mira u Hirošimi stoji kip djevojčice Sadako s papirnatim ždralom u ruci. Njezin kip postoji i u Parku mira u Seattleu. U kolovozu svake godine na adresu Memorijalnog parka mira u Hirošimi pristižu papirnati ždralovi iz cijelog svijeta.
Mnogi upravo u veljači počinju izrađivati ždralove koje će u kolovozu poslati u Hirošimu. Ako se želite pridružiti akciji, evo  link koji detaljno pokazuje kako se radi origami ždral.