Međunarodna suradnja učeničkih zadruga
U Tavankutu

            Ova naša mala vesela avantura počela je u subotu u ranim jutarnjim satima, kada smo, oko 7 ujutro, svi zajedno krenuli autobusom ispred željezničkog kolodvora u Zagrebu. Pri samom ulasku u autobus osjetila se svježa i prijateljska atmosfera te neizvjesnost i uzbuđenje zbog događaja koji će se dogoditi i ljudi koje ćemo upoznati te svega što nas čeka na našem putovanju. Na putovanje su krenuli profesor Srednje škole Petrinja Ivo Jelečević, dipl. ing., kao voditelj podružnice HUUZ-a Sisačko-moslavačke županije, Antun Bačvar, učenik 3.d i ja.

            Putovanje je lagano teklo, s puno iščekivanja i radoznalosti. Pri prvom zaustavljanju sklopili smo nova prijateljstva i nova poznanstva uz koja nam je put bio puno bolji i lakši, a vrijeme puno brže prolazilo. Što smo se više približavali našem odredištu, upoznali smo gotovo cijelu ekipu iz autobusa te su se tu, odmah na početku puta, javila nova prijateljstva. Uz druženje i priču približili smo se našem odredištu, tj. Osnovnoj školi Matije Gupca, gdje su nas čekali naši domaćini i jedno za nas novo iskustvo. Na samom ulasku u školu osjećala se pozitivna i topla energija te se odmah vidio trud koji su domaćini uložili kako bi nas što bolje ugostili.

Pri samom ulasku mogli smo vidjeti koliko drže do kulture i baštine svog kraja, jer smo na zidovima mogli uočiti razne nošnje, slike izrađene od slame, učeničke radove i mnoge kulturne, povijesne i etičke činjenice. Poslije razgledavanja škole, ušli smo u jednu od učionica, gdje smo saznali imena naših domaćina. Nama su dodijeljeni četrnaestogodišnji dječak Marko Saulić i petnaestogodišnji Nikola Skenderović, kod kojih ćemo boraviti sljedeća dva dana. Odmah smo s njima razvili prijateljski i društven odnos kao da ih znamo sto godina. Poslije upoznavanja, otišli smo njihovim obiteljima, koje su nas primile kao da smo im djeca.

            Poslije ručka i još detaljnijeg upoznavanja i razgovora, ponovno smo se uputili u školu, gdje su nas čekale razne radionice te nešto novo i korisno što bismo mogli naučiti. Prva od radionica zvala se potraga za glagoljičnim blagom, tijekom koje smo upoznali i sam Tavankut, jer smo morali dobro tražiti kako bi došli do blaga. Na kraju, kada smo našli blago (glagoljična slova), svi zajedno morali smo složiti jednu rečenicu od svih slova (Kad se male ruke slože). Sljedeća nas je čekala radionica sa slamom te izrada slika i ukrasa uz pomoć slame. Tu se zapravo vidio taj prijateljski i zadrugarski duh, u kojem svi zajedno i udruženo radimo kako bismo došli do konačnog cilja.

            Poslije toga, učili smo povijesne činjenice, tj. roljanje (staru tehniku glačanja rublja). Nakon stjecanja novog znanja, priređena nam je mala zabava u školi na kojoj smo upoznali i ostale i domaćine te se još više zbližili i sklopili nova prijateljstva. Poslije zabave u školi krenuli smo na zasluženi odmor jer nas je sve već shrvao umor od puta te smo vrlo brzo utonuli u san. Ujutro, kada smo ustali, odmah smo se spremili i otišli na misu u Crkvu Presvetog srca Isusovoga, koja je izgrađena 1910. godine u neoromaničkom stilu.

Nakon mise, svi smo otišli kućama na ručak i mali odmor prije daljnjeg putovanja do Subotice i posjeta zoološkom vrtu i Palićkom jezeru. U zoološkom vrtu bilo nam je predivno, vidjeli smo mnogo životinja koje su bile zainteresirane za nas i stalno promatrale što se događa oko njih te su nas pokušale zabaviti i pokazati što znaju. Iako je bilo hladno, uz sve to druženje i zabavu te cjelokupno uživanje mi nismo ni osjetili hladnoću. Šetnja pored jezera bila je nešto posebno jer je ondje sve uređeno i svatko bi to trebao posjetiti i uživati u malom raju koji se ondje nalazi, a pogotovo u ljetnom i proljetnom periodu, kada sve cvjeta i stvara jedan drugi ugođaj.

            Vidjevši sve te ljepote, uputili smo se k jednom šoping centru, gdje smo se malo zabavili. Nakon šopinga, slijedilo je razgledavanje Subotice, koja je prelijepa i prostrana, sa starom jezgrom u kojoj se vidi da su Mađari dosta uložili i napravili jedan predivan grad. Ondje smo posjetili katedralu sv. Terezije Avilske, koja je i izvana i iznutra prelijepa i odlično ukrašena kipovima, različitim slikama svetaca i vitrajima. Ondje se mise služe na različitim jezicima u različitim terminima, a mi smo došli u vrijeme kada se misa služila na mađarskom jeziku.

            Poslije jednog novog doživljaja u crkvi, nastavili smo s daljnjom ophodnjom po gradu i upoznavanjem novih činjenica o njemu pa smo stigli i do gradske vijećnice i skupštine, koja je sagrađena potpuno u mađarskom stilu. Ondje se također nalaze i dvorane za probu i pozornica za održavanje raznih kulturnih manifestacija i događaja. To je jedan kulturno i baštinski vrlo važan objekt, jer je napravljen i za Hrvate koji žive u Subotici, a koji čine 24% stanovništva.

            Nakon obilaska grada, upoznavanja novih činjenica i stjecanja novih iskustava, vratili smo se u Tavankut, gdje smo sa svojim domaćinima i ostalom ekipom otišli u obližnji kafić i nastavili druženje do kasno u večer. Sklopili smo prava prijateljstva te stekli nove prave prijatelje, koje svi mi želimo ponovno vidjeti i posjetiti. Druženje se za tu večer, nažalost, moralo prekinuti jer nas je ujutro čekao dug put kući pa smo se razišli, otišli kućama svojih domaćina te zaspali s mislima i prikupljenim dojmovima od cijelog dana.

            Ustajanje je bilo u 8 sati i već nas je čekao doručak. Spremili smo se i okupili se u 9 sati kako bismo se oprostili od naših domaćina i ostale dobre ekipe koju smo tamo upoznali te krenuli kući. Rastanak je bio težak, čak su pale i poneke suze, ali ostala je sreća i nada da ćemo se ubrzo ponovno vidjeti i opet tako dobro zabaviti te kvalitetno provesti vrijeme zajedno. Kako se put približavao kraju, tako smo putem ostavljali i neke prijatelje koje smo upoznali i kojih ćemo se također sjećati i ostat će nam u dobrom pamćenju.

            Oko 17 sati stigli smo na naše odredište, gdje smo se pozdravili s ostatkom ekipe sa željom da se opet svi ovako skupimo i proživimo jednu prelijepu avanturu. Smatram da bi ovo trebao proći svatko od nas te da bi se ova avantura svakako trebala što prije ponoviti, ako ne kod njih, onda bar kod nas, da i mi njih primimo onako dobro kao što su i oni nas.

Petrinja, 21.11.2016.                                   Priredio:
                                                                 Kevin Ćosić, učenik 3.d